Zamislite: dobili ste na lutriji ogromnu sumu novca. Dovoljno da nikada više ne morate da radite. Šta biste uradili?
“Dao bih otkaz i uživao na plaži do kraja života!” – čest je odgovor. Ta idealizovana slika večitog odmora deluje primamljivo na prvi pogled.
Ali dozvolite da podelim malu tajnu: isprobao sam taj san. Trajalo je tačno tri dana. Četvrtog dana javio se nemir, petog dosada, a šestog anksioznost i snažna potreba da radim nešto… smisleno.
Zašto je to tako? Zašto naši mozgovi, umesto da uživaju u večitom odmoru, počinju da vape za radom i izazovima?
Više od pukog izvora prihoda
Na posao često gledamo kao na nužno zlo – nešto što radimo isključivo zbog plate. “Radim da bih živeo” mantra je kojom mnogi pravdaju 40+ sati nedeljno provedenih na radnom mestu. Međutim, istina o radu je dublja i fascinantnija.
Naučna istraživanja jednoznačno otkrivaju da je rad neophodan za naše mentalno zdravlje iz razloga koji daleko nadilaze materijalnu sigurnost. A studije iz pozitivne psihologije pokazuju da su ljudi često „srećniji“ tokom rada nego u slobodno vreme. Da da, ovo je istina. Ispitanici su pokazivali veće zadovoljstvo dok su obavljali neki zadatak nego dok su ležali na kauču i gledali Netflix.
Šta nam sve donosi rad
Posao nije samo mesto za zaradu – to je specifičan ekosistem koji hrani naše različite potrebe:
Svrha i smisao nisu apstraktno filozofsko pitanje – to je konkretna psihološka potreba koja traži zadovoljenje svakog dana. Kada ujutru ustanemo znajući da ćemo doprineti važnom projektu, pomoći nekome ili stvoriti nešto novo, život dobija dubinu. Studije pokazuju da ljudi koji svoj posao doživljavaju smislenim imaju značajno manje depresivnih simptoma – rad ovako bukvalno postaje lek za dušu.
Kompetencija i samoefikasnost jačaju se svakim uspešno rešenim problemom. Setite se osećaja kada savladate težak zadatak ili realizujete projekat oko kojeg ste se mučili nedeljama. To nije samo poslovni uspeh – to je potvrda vaših sposobnosti koja značajno utiče na sliku o vama.
Struktura i red – U ovom svetu koji često deluje nepredvidivo, posao nam pruža ostrvo predvidljivosti. A previše slobodnog vremena dodatno pojačava anksioznost. Istraživanje sa Univerziteta Kembridž pokazuje da čak i samo 8 sati rada nedeljno smanjuje rizik od mentalnih problema za 30%.
Identitet nije samo prolazna faza adolescencije – prati nas kroz ceo život. “Ja sam psiholog”, “Ja sam programer”, “Ja sam nastavnica” – ove rečenice nisu samo opisi aktivnosti, već delovi našeg odgovora na pitanje “Ko sam ja?”.
Socijalne veze
Pre desetak godina, u periodu između vođenja firme i moje psihološke karijere, radio sam kao freelance inženjer. Tehnički gledano, bilo je sve ok – fleksibilno radno vreme, dobra zarada, zanimljivi projekti. Ali nešto važno je nedostajalo.
Nakon par meseci neprijatan osećaj izolacije polako se uvlačio. Nedostajao mi je običan ljudski kontakt. Ne virtualni, već onaj pravi, sa svim njegovim nesavršenostima, spontanim osmesima i razgovorima.
Rešenje? Zaposlio sam se part-time u malom restoranu zdrave hrane. Ne zbog novca – zapravo sam tu zarađivao znatno manje nego kao inženjer. Učinio sam to zbog osećaja pripadnosti nečemu što diše i živi. Da sa nekim radim nešto. I ta odluka je vrlo brzo vratila boju u moj socijalni život.
Kada rad leči
Jedan moj prijatelj je nakon operacije srca koristio uređaj koji je kontinuirano merio različite fiziološke parametre, uključujući markere stresa.
Ono što je otkrio iznenadilo je i njega i njegove lekare: njegovi pokazatelji stresa bili su najniži dok je radio! I ne, on ne radi kao tester dušeka za spavanje ili degustator čokolade, on je softverski inženjer koji po ceo dan rešava složene programerske probleme.
Za njega, projektovanje je predstavljalo neku vrstu “radne meditacije” – aktivnost koja ga je toliko angažovala da je njegovo telo bilo opuštenije nego tokom klasičnog odmora. Rad nije bio izvor stresa – bio je utočište.
Tamna strana rada
Naravno, nije svaki posao blagoslov. Pod određenim uslovima, rad postaje izvor patnje. Najčešći krivci su preopterećenost i burnout koji iscrpljuju um i telo, zatim toksični međuljudski odnosi i nezdrava radna kultura, kao i nesklad između ličnih vrednosti i vrednosti organizacije.
Interesantno, nesklad između ličnih i organizacionih vrednosti često nanosi veću psihološku štetu nego niska plata ili visok stres. Jer nas ne pogađa tako direktno, već polako donosi hronično nezadovoljstvo koje raste iz dana u dan. A mi se osećamo kao da svaki dan moramo da nosimo odeću koja nam ne pristaje.
Put ka radu koji hrani dušu
Umesto da sanjamo o životu bez rada, možda je mudrije tragati za poslom koji rezonira sa našim vrednostima, talentima i potrebama. To zahteva iskreno samopoznavanje i hrabrost da menjamo kada osećamo da nas trenutni posao više iscrpljuje nego ispunjava.
Za mene lično, posao je jako važan deo života, a ideja penzije nikada mi nije bila privlačna. Ne vidim svoj rad kao tegobno putovanje ka trenutku kada ću “konačno biti slobodan”. Naprotiv, nadam se da će me zdravlje služiti da doprinosim i stvaram do poslednjeg dana.
A vi? Jeste li radofil ili i dalje sanjate večiti odmor na plaži? I šta mislite, zašto je to tako?
U ovim danima kada slavimo rad, ali i slobodu, zastanimo i promislimo. Jer kvalitetan rad nije suprotnost slobodi – on može biti jedan od njenih najlepših izraza.
Literatura – Za one koji žele da saznaju više
- Burchell, B., Wang, S., & Kamerāde, D. (2019). One day of paid work a week is all we need to get mental health benefits of employment. University of Cambridge.
- Seligman, M. E. P., & Csikszentmihalyi, M. (2000). Positive psychology: An introduction. American Psychologist, 55(1), 5–14.
- González, M. B., Bonifácio, A. C. M., Martins, J. T., & Robazzi, M. L. C. C. (2023). Stress, burnout and work engagement among physicians of the state of Paraná, Brazil. Revista Brasileira de Medicina do Trabalho, 21(2), e2022842.
- Dyląg, A., Jaworek, M., Karwowski, W., & Marek, T. (2013). Discrepancy between individual and organizational values: Occupational burnout and work engagement among white-collar workers. International Journal of Industrial Ergonomics, 43(3), 225–231.