Jutro je bilo vedro kad si krenula, puna elana i očekivanja. Cilj je bio jasan – vrh planine, mesto gde se otvaraju vidici, gde je vazduh čist i gde sunce lepše sija.
Nakon nekoliko sati penjanja, shvataš da nešto nije u redu. Markacije su nestale. Šuma postaje sve gušća. Grane te grebu po licu i rukama. Stopala ti tonu u vlažno lišće, a ranac postaje sve teži sa svakim korakom. Umesto da se penješ ka vrhu, zarobljena si u šumi, sve mračnijoj i hladnijoj.
“Do sada je već trebalo da budem na nekom lepom mestu,” govoriš sebi dok se izgubljeno osvrćeš.
Imaš dve opcije. Da nastaviš da se probijaš kroz mrak u nadi da je vrh ipak tu negde, samo treba biti uporna. Ili da se vratiš nazad do mesta gde si skrenula sa prave staze, možda čak i do podnožja, kako bi krenula potpuno novim putem.
Koju opciju biraš?
Povratak kao najmudriji izbor
Niko ne voli da se vraća nazad. Povratak znači priznati sebi da smo pogrešili. Znači prežaliti uložen trud, vreme, energiju. Ali da li zaista napredujemo ako idemo pogrešnim putem?
Svakodnevno vidimo ljude zarobljene na pogrešnim stazama – u karijeri koja ih ne ispunjava, u odnosima koji ih iscrpljuju, na mestima gde ne pripadaju. Sa svakim korakom dalje, povratak izgleda sve teže. “Previše sam uložila da bih sad odustala,” misliš. “Sačekaću još malo.” Tako godine prolaze, a tvoja staza nikad ne izlazi iz šume na svetlost.
Vraćanje je teško jer moramo da se suočimo sa neprijatnim emocijama – ljutnjom prema sebi: “Kako sam mogla biti tako naivna?”, zatim tugom, i tek nakon procesa prihvatanja možemo slobodno krenuti dalje.
Moja priča
Pre nego što sam postao psiholog i psihoterapeut, bio sam diplomirani inženjer mašinstva i direktor uspešne firme. Prvi putokaz mi je pokazao put kojim je bilo logično ići, ali me je ta logika vodila negde gde nisam želeo da budem.
Što sam više napredovao u karijeri, taj unutrašnji glas je postajao sve glasniji. Sećam se jedne večeri kad sam kasno ostao u kancelariji, sam i okružen projektima. Uspeh je bio tu, priznanje takođe, ali je nešto nedostajalo. Osećao sam duboko nezadovoljstvo i jasan osećaj da postoji mesto gde bih bio srećniji. “Zar je to to?” pitao sam se. Proganjao me je strah da ću provesti ceo život u okolnostima u kojima neću biti iskonski srećan, i u kojima neću pokazati svoj pravi potencijal.
Izabrao sam da se vratim nazad i krenem stazom koju ranije, od magle adolescencije i suptilne kiše očekivanja, nisam mogao ni da vidim.
Nije bilo lako, neću da lažem – spustiti se sa pozicije direktora na poziciju studenta, krenuti iz početka u novoj oblasti, osećati se nekompetentno nakon godina stručnosti u drugom polju.
Ali dobra vest je da nikada nije sve potpuno uzaludno. Na mom “pogrešnom” putu naučio sam puno o biznisu, organizaciji, liderstvu i radu s ljudima. Te veštine su mi i danas dragocene u radu kao psihoterapeut. Svaki korak na starom putu bio je priprema za novi, iako to tada nisam znao.
Različite staze, različiti životi
Planinarenje, kao i život, nije jednostavno. Postoje različite vrste staza i izazova.
Neki biraju tehničko penjanje – strme, zahtevne staze koje vode do impresivnih vrhova, gde svaki pogrešan korak može biti opasan. Ovo su ambiciozne karijere u kompetitivnim poljima koje zahtevaju potpunu posvećenost.
Drugi preferiraju duge, ali manje strme staze – puteve kroz dolinske predele sa potocima i livadama. To su karijere koje se postepeno razvijaju, možda manje glamurozne, ali sa stabilnim napretkom i balansom.
Treći uživaju u planinarenju koje kombinuje različite terene – čas kroz šumu, čas preko kamenjara, pored jezera i kroz kanjone. To su multidisciplinarne karijere koje spajaju različita znanja i iskustva.
Na planini zvanoj svet ne postoji samo jedan vrh koji pruža zadovoljstvo. Postoji ih mnogo. A često je bolje osvojiti nekoliko manjih vrhova nego bezuspešno juriti jedan nedostižni. Zastati na svakom, uživati u pogledu, pa nastaviti dalje – svojim tempom, u skladu sa svojim kapacitetima.
Kako pronaći svoj pravi put
Kada sam shvatio da moram promeniti svoj put, ključno je bilo upoznavanje sa sobom – sa svojim osobinama, vrednostima i talentima. Evo šta mi je pomoglo:
- Iskreni razgovori sa sobom – postavljanje najdubljih pitanja: “Da li si srećan u ovome?”, “Šta te istinski ispunjava?”
- Psihoterapija mi je pomogla da razumem svoje potrebe i razlučim ih od očekivanja koja su mi drugi nametnuli.
- Čitanje i edukacije su mi otvorili nove perspektive i mogućnosti koje nisam ni znao da postoje.
- Joga i meditacija su mi pružile unutrašnji mir da čujem svoju intuiciju, umesto buke spoljašnjih očekivanja.
- Inspirativne priče ljudi koji su imali snage za velike promene u životu – one imaju neverovatnu moć da nas motivišu.
Novi horizont
Zamisli sada: stojiš na vrhu, ne onom koji si prvobitno ciljala, već drugom. Vazduh je svež. Pogled je otvoren. Sunce ti greje lice. Ovde nema grebanja grana niti zbunjenosti. Samo jasnoća i mir.
Put do ovde nije bio lak. Morala si da se vratiš i kreneš iznova. Ali sada, kada gledaš unazad, vidiš da je svaki korak, čak i onaj pogrešan, bio neophodan. Jer te je doveo ovde – na mesto koje je zaista tvoje.
Zato, zastani i razmisli: Da li si trenutno na stazi koja te vodi ka tvom vrhu? Ako nisi, imaj na umu da povratak nije odustajanje – to je prvi korak ka autentičnijem životu. Ponekad najveća mudrost leži u prepoznavanju da smo na pogrešnom putu i odluci da krenemo iznova.