Kroz partnerske odnose zadovoljavamo veliki broj potreba – bliskost, sigurnost, pripadanje, razumevanje, podršku… Zbog ovoga često od partnera očekujemo i previše, zaboravljajući da neke potrebe moramo zadovoljiti i van odnosa.
Međutim, postoji jedna posebno važna potreba čijeg značaja često nismo dovoljno svesni. Moj profesor, mentor i supervizor Nebojša Jovanović u svojoj knjizi “Sposobnost za ljubav i rad” naziva je “potrebom za pozitivnim suprotstavljanjem” – potrebom za partnerom koji će povremeno biti i naš “korisni protivnik”.
Šta je “korisni protivnik”?
Korisni protivnik je partner koji nam pruža podršku, ali nije uvek saglasan sa nama. To je neko ko ima hrabrosti da nam se suprotstavi kada je to potrebno i da nam ukaže na naše nezrele obrasce ponašanja – najčešće, ali ne nužno, iz ljubavi i brige za zajednički odnos i naš razvoj.
Ovakav partner je, svesno ili nesvesno, dobronamerni protivnik koji razvija našu samostalnost. Tako što održava jasne granice – ne dozvoljava da se njegove naruše, ume da zaustavi neprimerene zahteve i ne pristaje da misli i oseća isto što i mi samo da bi nam udovoljio.
Zašto nam je potreban?
Svi se u bliskim odnosima vremenom opustimo i počnemo da uzimamo stvari „zdravo za gotovo“. Za ovo je uglavnom kriv prirodni mehanizam hedonističke adaptacije – neizbežnog navikavanja na dobro. I zato je povremeno potrebno, i vrlo poželjno, da nam neko postavi granicu i suprotstavi se ponašanju koje može biti sebično ili štetno po odnos.
Ali ovo nije sve, situacija postaje zahtevnija kada kroz odnos pokušavamo da zadovoljimo neke svoje nezrele potrebe. A kada partner udovoljava njima, koliko god nam trenutno prijalo, to je kontraproduktivno.
Zašto? Pa zato što tako ne podstiče naš nužan razvoj i autonomiju i stvara zavisnost umesto zdrave povezanosti. A svaka zavisnost u sebi nosi unutrašnji konflikt ambivalentnh osećanja ljubavi i mržnje preba osobi od koje zavisimo.
Dinamika traženja granica
U svojoj psihoterapeutskoj praksi često primećujem sledeće: osobe koje teško podnose frustraciju, kada uđu u bliske odnose, često prelaze granice partnera pokušavajući da zadovolje svoje infantilne želje. Ubrzo postaju teške, zahtevne i optužuju partnera za neosetljivost, dok istovremeno, nesvesno žele da ih partner zaustavi i ne dozvoli im da “uđu u svoje ludilo”.
Tako osobe sa nezrelim delovima ličnosti imaju ambivalentan odnos prema svojim potrebama. Sa jedne strane, kada se vežu, postaju teški i očekuju od partnera da to “izdrži i voli ih onakve kakvi jesu”, a sa druge strane, plaše se da će time uništiti vezu, dosaditi partneru ili biti ostavljeni.
Teško im je da se zaustave sami i potreban im je partner koji će znati kada i kako da postavi granicu i ne dozvoli im da “prevrše meru”. Slično kao što deca ponekad provociraju i “traže batine” – kao da namerno prelaze granice i teraju roditelja ili partnera da ih disciplinuje, primećuje Nebojša.
Kako ostvariti ovu potrebu?
Spremnost da prihvatimo i cenimo korisno suprotstavljanje zavisi od dve stvari: intenziteta naših nezrelih potreba i kapaciteta da podnesemo njihovo nezadovoljenje – naše tolerancije na frustraciju.
Sa druge strane, potrebno je i da možemo jasno i direktno da izrazimo svoje mišljenje ili postavimo granice. Kada je reč o suprotstavljanju, postoje tri osnovna pristupa: pasivan, agresivan i asertivan (optimalan).
Pasivno izbegavanje suprotstavljanja indirektno podržava nezrele potrebe, dok agresivno suprotstavljanje dodatno traumatizuje i aktivira stare emocionalne rane. Idealno, partner se suprotstavlja na optimalan način – postavljanjem jasnih granica bez povlačenja ili kontranapada, uz asertivnu komunikaciju i očuvanje poštovanja partnera. Ne napadajući na ličnost već ukazivajući na posedice ponašanja.
Obe sposobnosti – i prihvatanje granica i njihovo postavljanje – mogu se razvijati u odraslom dobu kroz dublji rad na sebi, psihodinamsku psihoterapiju i vežbe asertivne komunikacije. O asertivnoj komunikaciji pisaću detaljnije u jednom od narednih tekstova.
Primer iz prakse
Sećam se klijentkinje koja mi je rekla da je izabrala muškog terapeuta upravo iz ove potrebe. Pretpostavljala je da je i sama pravila greške u odnosu koji nije bio zadovoljavajući i želela je da ih osvesti i promeni. Odlučila se za muškog terapeuta jer je, prema njenom iskustvu, od žena često dobijala samo “žensku solidarnost” i sažaljenje.
Želela je garanciju da će njena potreba za korisnim protivnikom u terapeutu biti zadovoljena. Naravno, ovo je bilo njeno uverenje nastalo iz ličnih iskustava. Ali ključno je da je prepoznala svoju potrebu i bila otvorena za rad na sebi – što je uvek jedan od najjačih saveznika uspešnog psihoterapijskog procesa, kakav je i ovaj bio.
Pitanja za razmišljanje
- Kako biste procenili stanje u vašem odnosu po ovom pitanju?
- Da li vi u odnosu imate korisnog protivnika i kako prihvatate kritike?
- Da li ste vi korisni protivnik svom partneru?
Budite korisni protivnici jedni drugima
Imati partnera koji ume asertivno reći “ne” vašim nezrelim potrebama je dragoceno. Jednako je važna i vaša sposobnost da budete takav partner.
Zastanite malo i zapitajte se: Da li ste vi korisni protivnici jedno drugom? Ako niste, vreme je da razvijate ovu važnu dimenziju vašeg odnosa.
Zdrav odnos nije onaj u kojem partneri uvek čine jedno drugo srećnim po svaku cenu, već onaj u kojem podstiču međusobni rast, razvoj i autonomiju. Koliko god to nekad bilo neprijatno.
Literatura
Jovanović, N., Kontić, A., Senić, R., & Jovanović, S. (2013). Sposobnost za ljubav i rad – O.L.I. integrativna psihodinamska psihoterapija. Beograd: Beoknjiga.