Šta mislite, za šta ljudi danas najčešće koriste ChatGPT? Za kreiranje sadržaja? Rešavanje poslovnih problema? Pronalaženje informacija?
Pogrešili ste. Prema najnovijim istraživanjima, na vrhu liste se nalazi nešto što možda niste očekivali – terapija i osećaj bliskosti. Odmah iza toga sledi organizovanje života i pronalaženje svrhe.
Kada se ovo dešava nakon samo nekoliko godina globalnog korišćenja veštačke inteligencije, moramo da se zapitamo gde ćemo biti za deset ili dvadeset godina.
Da li ćemo, slično kao u filmu “Her”, svi imati uvek dostupnog personalnog AI psihoterapeuta?
Veštačka empatija
Do nedavno je najjači argument protiv AI terapije bio očigledan: veštačka inteligencija ne oseća emocije, pa tako nema ni sposobnost empatije. Prvi deo ove tvrdnje je neosporan, ali drugi zaslužuje dublju analizu.
Empatija je sposobnost da prepoznamo, razumemo i doživimo emocije druge osobe, a zatim na njih odgovarimo na način koji pomaže. Kada je raščlanimo, vidimo tri komponente: kognitivno razumevanje tuđih misli i emocija, emocionalnu komponentu koja omogućava saosećanje, i motivacionu komponentu koja pokreće želju da se pomogne.
Istina je da AI nema sposobnost da oseća, niti ga pokreću potrebe i osećanja – već struja i algoritmi. Ali ništa ga ne sprečava da “razmišlja”, “razume” i koristi ogromne količine podataka da simulira saosećanje sa značajnom preciznošću. Što kod korisnika neosporno dovodi do osećaja da ga neko sluša, razume i želi da mu pomogne.
Za razliku od ljudi koji empatiju osećaju kroz iskustvo, prisustvo i autentičan kontakt, veštačka inteligencija stvara veštačku empatiju – funkcionalnu, ali neautentičnu. Empatiju koja obavlja deo posla, ali ne i ceo.
Trenutna situacija – ni panika ni ignorisanje
Koliko treba da se zabrinemo? Situacija trenutno nije alarmantna, ali jeste vreme za ozbiljno razmišljanje.
Većina korisnika danas koristi AI u ranoj fazi potrage za pomoći – kada žele anonimnost, brz odgovor ili nisu spremni na “pravu” terapiju. AI, srećom, još uvek nije široko prihvaćen kao zamena za terapeuta, već se koristi kao dopuna, privremena podrška ili put ka profesionalnoj pomoći.
AI sistemi trenutno uspešno obavljaju jedan ograničen spektar funkcija: aktivno slušaju i reflektuju osećanja, vode kroz jednostavnije tehnike poput kognitivno-bihevioralnih pristupa koji su “plići” i manje rizični, daju savete za regulaciju emocija kroz vežbe disanja ili mindfulness tehnike, prate raspoloženje kroz dnevničke unose i podsećaju na zdrave navike. I to daje određene rezultate.
Međutim, sve se dešava u nehumanom i strukturiranom okviru, bez pravog razumevanja konteksta ili dublje interpretacije lične priče korisnika. Tu se kriju i prvi naznaci problema.
Prednosti digitalnog saputnika
Ukoliko se realno sagledaju mogućnosti, AI definitivno ima određene prednosti koje ljudski terapeuti ne mogu – i često ne treba – uvek da pruže:
Dostupnost 24/7 – Kada vam je pomoć najpotrebnija u 3 ujutru, AI je tu, bez čekanja, termina ili zakazivanja. Brzina reakcije donosi olakšanje upravo u momentu kada nam je najpotrebnije.
Potpuna anonimnost – Ovo može biti presudno za one koji se ustručavaju da potraže pomoć zbog straha od osuđivanja.
Pristupačnost – Niska cena ili besplatna usluga čini pomoć dostupnom mnogo širem krugu ljudi.
Kontrola procesa – Možemo ići daleko koliko želimo i prekinuti kad god želimo.
Sve ovo, za osobe koje se ustručavaju da potraže pomoć ili im profesionalna terapija nije dostupna, može biti vredan prvi korak u rešavanju svojih problema. Ali upravo tu počinju i pitanja.
Granice veštačke inteligencije
Ipak, AI sistemi nose značajna ograničenja koja ne smemo ignorisati. Nemaju istinsko razumevanje ljudske psihologije i emocionalnih niijansi. Ne mogu da interpretiraju neverbalne signale poput pogleda, tona glasa ili govora tela – bar ne još uvek. Ne poseduju svest, iskustvo, niti intuiciju koja omogućava ljudskim terapeutima da “osete” šta se stvarno dešava.
Ono što je možda najvažnije – AI nema sposobnost da vodi dublji emocionalni proces promene koji je osnova istinske terapije. Može da reaguje neadekvatno ili čak opasno u kriznim situacijama, otvarajući teme koje ne može adekvatno da zatvori.
Zone opasnosti
Zamena terapeuta sa AI nosi posebno ozbiljne rizike:
Pogrešna procena ozbiljnosti – AI ne prepoznaje uvek precizno suicidne misli ili teške psihološke poremećaje, što može imati fatalne posledice.
Odlaganje prave pomoći – Površinska podrška može stvoriti lažni osećaj da je problem rešen i odložiti traženje profesionalne pomoći kada je najpotrebnija.
Emocionalna zavisnost – Ako se previše oslonimo na tehnologiju, privrženost AI terapeutu može stvoriti nezdrav oblik zavisnosti sličan onom iz filma “Her”.
Dehumanizacija lečenja – Gubitak onoga što čini srž terapeutskog odnosa: autentične ljudske povezanosti i razumevanja.
Neregulisani etički problemi oko zloupotrebe podataka i privatnosti korisnika dodatno komplikuju situaciju. Sve ovo nas dovodi do ključnog pitanja: kako ovo regulisati i gde se zaustaviti?
Lična perspektiva
Lično koristim AI za izradu planova i strategija, za proveru i prikupljanje informacija, za rešavanje tehničkih problema. Ali ne i za rešavanje psiholoških nedoumica.
Zašto? Jer znam da postoje stvari koje mogu da razumem samo kroz razgovor sa drugim čovekom, koji može da čuje ne samo moje reči već i ono što ne govorim. Koji će da me gleda u oči, da diše u istoj sobi i prepoznaje moje najdublje potrebe.
To nije nostalgija za “starim dobrim vremenima” – to je prepoznavanje toga šta čini suštinu kontakta i ljudskog iskustva.
Šta dalje?
Veštačka inteligencija u ulozi terapeuta nije ni spasavanje ni propast – već alat koji zahteva mudro korišćenje. Može biti korisna kao prvi korak za one koji se plaše stigme, kao podrška između sesija ili pomoć u trenucima kada ljudski terapeut nije dostupan.
Ali ne može da zameni dubinu, razumevanje i autentičnu empatiju koja proističe iz ljudskog iskustva. Umesto da se plašimo ili da se slepo ushićujemo, potrebno je da razumemo gde AI može da pomogne, a gde dostiže svoje granične zone.
Jer na kraju, ono što nas čini ljudima – naša sposobnost da istinski razumemo, osetimo i povežemo se sa drugim – ostaje nezamenljivo, bez obzira na to koliko napredna tehnologija postane.
Pitanje nije da li će AI promeniti terapiju, već kako ćemo upravljati tom promenom tako da bolje služi našim potrebama. A usput, koristimo je graničeno i mudro, ne zanemarujući primarnu potrebu za autentičnom povezanošću koja jedina može da pomaže onde gde nas najdublje boli.