Postoje razne ljubavi. Prema sebi, prema drugoj osobi, prema zajednici, prema selu ili gradu, prema regionu, pa tako i ljubav prema državi. A dalje i ljubav prema kontinentu, planeti, čitavom svetu i sama ljubav prema životu.
Mada, voleti se može na razne načine. Iskreno i lažno. Konstruktivno i destruktivno. Neke ljubavi nas uzdižu i čine boljima, druge nas zarobljavaju i guše. Isto važi i za patriotizam – ljubav prema otadžbini.
Kada ljubav skrene s puta
Patriotizam u svom suštinskom obliku predstavlja osećanje privrženosti i ponosa prema svojoj zemlji. Pozitivan i afirmativan stav koji se zasniva na poštovanju kulture, tradicije i vrednosti, bez potrebe da se drugi omalovaže.
E sad, ta ljubav može lako da preraste u nacionalizam – snažniju i intenzivniju verziju patriotizma. Onu koja postaje sebična i isključiva. A ako odemo još dalje stižemo i do šovinizma – ekstremnog oblika nacionalizma koji prelazi u otvorenu mržnju i prezir prema drugim narodima i kulturama.
Nova lica patriotizma
Naša skorija istorija ispunjena sukobima, nepravedan tretman od strane velikih sila i značajna uloga religije u nacionalnom identitetu doveli su do formiranja svima poznatog stereotipa o patriotizmu. Agresivnog pojedinca sa istetoviranim religioznim motivima, koji svoju navodnu ljubav prema domovini iskazuje kroz netrpeljivost prema drugima. Dok se u isto vreme neretko bavi kriminalom ili baca veš mašinu u najbliži potok.
Iako su ratovi iza nas, njihove posledice i dalje osećamo – kako u odnosima sa susedima, tako i u našim međusobnim odnosima i načinu razmišljanja. Ali situacija se konačno menja. Država nam je suočena sa novim izazovima poput zagađenja, religija igra manju ulogu nego ranije, a došli su i neki novi mladi ljudi koji svoju ljubav prema državi pokazuju na sasvim drugačiji način.
Nakon svakog skupa ostavljaju ulice čistije nego što su ih zatekli. Kao hodočasnici putuju kroz gradove Srbije, pevaju i šire pozitivnu energiju. Zagrljajima i suzama povezuju narod, pokazujući da patriotizam može biti nežan i blag. I spremni su da žrtvuju godinu studija da bi se izborili za bolju državu.
Ovo me malo podseća na Japan – kulturu koja svoj jak patriotizam izražava kroz razna praktična i suptilna dela a ne kroz prazne agresivne narative. Od čišćenja iza sebe i čuvanja prirode, do osećaja kolektivne odgovornosti zbog koje se daju ostavke zbog kašnjenja vozova od svega par minuta. Dobro, ne moramo da stignemo tako daleko, ali je lepo što smo uopše krenuli u ovom pravcu. Pravcu zrele ljubavi prema državi u kojoj živimo.
Svetlom protiv mraka
A ljubav se širi kao plamen. Ako svojom svećom zapalite drugu, vaš plamen neće biti ništa manji. A ako ih sve spojite, svetle toliko da mrak jednostavno nestaje. Sve je više ovakvih plamenova koji osvetljavaju našu zemlju. Zemlju koja više neće da se plaši mraka.
I ovo nije nikakav novi, moderni patriotizam. Ovo je samo povratak iskonskoj ljubavi prema svome. Ljubavi koja ne guši, već oslobađa. Koja ne ruši, već stvara. Ona vrsta ljubavi koja te natera da od srca ispečeš 60 plačinki jer večeras prolaze kroz tvoje selo. Ljubav da se boriš za pravdu čak i kada nije u tvom direktnom interesu.
Ljubavni sporazum
Naravno, ni ljubav nije jednostavna. Zahteva volju i trud. A ustav jedne države je kao ljubavni sporazum svih građana među sobom, ali i građana i države. Sporazum koji treba da omogući kako individualni razvoj tako i razvoj njihovog odnosa. Kao neki društveni bračni ugovor, naše zajedničko obećanje da ćemo jedni prema drugima postupati s poštovanjem i uvažavanjem.
Naš se malo zaturio, pa su nove patriote, sa svećama u rukama, rešile da ga pronađu. Umesto da nas ostave i odu dalje, one žele da poprave odnos. Pa nas tako danas podsećaju na nešto što smo se još 1835. godine, donošenjem prvog Srpskog ustava, dogovorili – o pravima, slobodi i demokratiji u ovoj našoj ljubavi.
Iznenadiće svoju državu na njen rođendan. Sa predlogom da počnu ljubav iz početka.